Većina, ako ne gotovo svi ljudi žele biti slobodni. Slobodni u odabiru, djelovanju, iznošenju svojih pogleda, misli i traženju svojih prava. Sloboda kao takva u svojoj biti predstavlja, konačni cilj kojem većina ljudi stremi. Sloboda kao ideja i koncept svoje ideološko uobličavanje na zapadu doživljava krajem 17. i početkom 18. stoljeća. Klasični liberalizam koji je zagovarao John Locke svoje otjelovljenje pronalazi u konceptu liberalne demokratije koja se javlja krajem 18. i početkom 19. stoljeća, gradeći tako politički sistem baziran na načelima slobode, otvorenog tržišta, odgovornosti i limitiranju vlasti te vladavini prava. Do danas, vođen vjerom u apsolutnu slobodu ljudi, prema mnogim autorima liberalizam preživio je mnoge izazove sa kojima se suočavao: prvi i drugi svjetski rat i komunizam. Nakon širenja interneta, a posebno pojavom društvenih mreža mnogi autori su slavili jer upravo je internet poiman kao glavni agent masovnog širenja ideje liberalne demokratije nasuprot autoritarnim režimima. Trijumf je bio nadomak, gotovo slavljenički dočekan početkom arapskog proljeća i rušenja autoritarnih režima, ali konačni rezultat čini mi se poražavajući, jer arapski svijet zapada u još dublju krizu. Činjenica je zapravo da internet predstavlja mač sa dvije oštrice iako u jednom trenutku može raditi u vašu korist, zapravo u većini slučajeva radi na vašu štetu. Stoga, pitanja ograničavanja slobode na internetu postaju jedna od ključnih pitanja sa kojima se susreću današnji režimi bilo demokratski, autoritarni ili totalitarni. Svaki od navedenih režima nastoji, u duhu svoje tradicije i razumijevanja, baviti se pitanjem regulisanja interneta. Totalitarni i autoritarni režimi, mogli bismo reći, lahko izlaze „na kraj“ sa navedenim pitanjem, jer ograničavanje slobode nije strano navedenim. Pitanje koje se neminovno nameće jeste kako ideologija liberalizma i sistem liberalne demokratije treba da riješi pitanje slobode pogotovo slobode govora na internetu i društvenim mrežama. Sloboda u najširem kontekstu shvaćena odnosi se na djela, akcije i govor do onih granica u kojima ne zadiremo u slobodu i prava drugih. Ključno pitanje koje u tom pogledu se nameće jeste ko je taj koji određuje gdje su granice slobode jedne, a početak prava druge osobe. U nemogućnosti razumijevanja navedene granice nerijetko posežemo za samo-cenzurom gdje da li zbog straha, da li zbog osjećaja da se sve „prati“ često ostajemo po strani. Ponekad, samo-cenzura se utjelovljuje u nas same, da više i ne shvatamo kada se od nas traži, zahtjeva šutnja a kada akcija. Da li sami ograničavamo svoje slobode, kada iz straha od posljedica ne iznosimo stav iako znamo i razumijemo što je ispravno za učiniti? U kojoj mjeri nas udobnost naših pozicija i strah nerijetko nautemeljni tjeraju na samo-cenzuru? Da li opće više promišljamo vjersku maksimu o govoru istine vladaru, bez obzira na posljedice ili smo se povinovali društvenom narativu šutnja je zlato –samo nek ne puca. Društvene medije, koji su mnogi razumjevali kao javni –otvoreni poligon za sučeljavanje mišljenja, ostaje samo virtuelni alter-ego većine koja krijući se iza avatara kritikuje, polemiše i angažuje se dok istovremeno ne želi ili ne smije sudjelovati u stvarnoj zbilji. Da li danas, kada imamo „mogućnost“ više bježimo od slobode ili od sebe samih? U kojem trenutku čovjek, pojedinac sjedeći pred monitorom će uspjeti shvatiti da život prolazi pored njeg, dok on živi svoju virtuelnu stvarnost u kojoj se sukobljava sa sobom i drugima, dok u stvarnom životu ne učestvuje ili marigalno sudjeluje čuvajući poziciju, etiketiranje ili u najboljem slučaju ne želeći se suprostavljati mainstream-u koji u velikoj mjeri kreira glasna manjina. U svakodnevnom životu, susrećemo se sa nebrojeno mnogo prilika da dignemo svoj glas, suprostavimo se nepravdi, lošem ponašanju ili da podržimo pozitivne procese. Čini se da isto tako nebrojeno puta odustajemo od aktivnog sudjelovanja u istome, da li time odustajemo od života i preferiramo smrt u odnosu na isti ili smo se pretvorili u živog mrtvaca? Da li se uopće možemo prisjetiti kada smo proaktivno djelovali, a kada smo to isto prepuštali drugima da učine u ime nas – lažno glumeći zainteresiranost ili nebrigu sasvim je svjedeno. Hrabrili druge, a mi se povlačili pred istim, nerijetko glumeći „autoritet“ iz sjene, dovoljno pametan da posavjetuje – dovoljno strašljiv da uzmakne – istovremeno tješeći samog sebe da je mudro tako postupati. Stoga, vraćajući se na početak teksta ono što se nedvojbeno nameće jeste činjenica da je država doživjela svojevrsnu transformaciju ka liberalno-demokratskom sistemu, ali društvo je još uvijek ostalo u spregama neslobode i verbalnog delikta. Kada uspijemo prevaizići mentalnu blokadu, osjećaj straha i kada bez kalkulacija stanemo u odbranu onoga nama vrijednog – tek tada možemo govoriti o slobodi i životu bez stega samo-cenzure. Nadalje, kada uspijemo konkretizirati svu revnost svojih virtualnih alter-ega u pojavnom, društvenom kontekstu razumjet ćemo slobodu u punini njenog značenja. Do tada uveliko ostaje da se pitamo da li uopće živimo, da li aktivno sudjelujemo u životu ili isti nijemo posmatramo kako prolazi pored nas zanemarujući i ignorišući povijesnu i hijeropovijesnu ulogu čovjeka. I na kraju, sloboda se ne poklanja – već osvaja, a na nama je da odlučimo da li i kada.
Ahmed Kulanić 